Test snage

 

Test snage

 

U sparing borbama taekwondo boraca štitnici su se prije 1980. koristili vrlo rijetko. Udarci šake ili stopala punom brzinom i snagom bili su zabranjeni. Bez obzira radilo se o uvježbavanju napadačkih ili obrambenih tehnika, u sparing borbama protivnici nisu imali nikakvu zaštitu. Oružje su u to doba bili goli zglobovi prstiju i ogoljela stopala i, za razliku od suvremenog sparinga, najčešći cilj napada bilo je lice. Zahvaljujući krajnjoj kontroli kojoj su treneri uvježbavali učenike, ozljede su bile vrlo rijetke, a jaki srazovi još rjeđi. Od svakog se učenika očekivalo da zna izvesti udarac u nos, a da ga uopće ne dotakne.

Između 1940. i 1945. trening borilačkih vještina usredotočuje se prvenstveno na borbu za život golim rukama ili oružjem. Pri vježbi udariti partnera bilo je nezamislivo. Čini se nevjerojatnim, ali učenici nisu učili posebne tehnike nadzora udaraca. Umjesto toga znali su da imaju samo jednu priliku: jedan udarac rukom, jedan udarac nogom ili jedno bacanje. Ako ne spiju, neće preživjeti. Svaki je pokret morao biti odlučujući, svakog je protivnika trebalo odmah onesposobiti. Smatralo se da borac ne može preživjeti na ulici ako njegova najbolja vještina nije dostatna da ga onemogući prvim manevar.

Međutim, postavlja se pitanje, kako provjeriti snagu udarca, a da pri tome ne ozlijedimo protivnika i ne odstupimo od humanističkih principa koje zapovijeda Taekwondo? U to se doba prava snaga udaraca borilačkih vještina mjerila tehnikama lomljenja.

Riječ je o vrlo važnoj disciplini, jer nam svijest o pravoj snazi naših udaraca daje nužno samopouzdanje i vjeru u vlastite mogućnosti, što su sve nezaobilazni činioci i u stvarnoj i sportskoj borbi. Zbog toga u Taekwondou postoje testovi snage, gdje se lomljenjem predmeta od različitih tvrdih materijala provjerava snaga ručnih i nožnih udaraca. Najčešće se u tu svrhu upotrebljavaju daske različite debljine (od 2 do 5 cm), a na prikazima i demonstracijama Taekwondoa kao vještine nije ništa neobično vidjeti majstore kako razbijaju i po desetak crijepova bridom dlana, ponekad čak i opeku, što se običnom čovjeku čini gotovo nemogućim.

Sposobnost razbiti golom rukom ili nogom gomilu crijepova ili dasaka, bilo je jedno od prvih "čuda" taekwondoa s kojim se upoznao Zapadni svijet. Čovjek Zapada bio je impresioniran razornom snagom, fizički inače slabijih i rastom nižih Korejaca. Kako su i ti isti Korejci tu uvidjeli, često su i pretjerivali u potenciranju značaja ove taekwondo discipline. Uslijed toga, najšira javnost je u početku širenja taekwondoa na Zapadu, ovu vještinu-sport najčešće poistovjećivala s testom snage. Kasnijim, širim razvojem taekwondoa, i ostali elementi ove vještine su dolazili do izražaja, te izazivali pažnju javnosti. U poslednje vrijeme, neki "poznavaoci" taekwondoa i drugih borilačkih vještina, čak u potpunosti odriču bilo kakav smisao i značaj testa snage. Kao što nisu bili u pravu oni koji su prenaglašavali važnost testa snage, tako su još manje u pravu oni koji mu odriču značaj. Argumenti negatora ove discipline obično koriste usporedbe i govore kako nije najbolji nogometaš onaj koji ima najjači udarac, već onaj koji zabija golove i gradi igru i sl. Potpuno je jasno da jedino jak udarac nije dovoljan da bi netko bio dobar taekwondo majstor, ali isto tako niti onaj koji nije ovladao probojnim udarcem ne može sebe smatrati kvalitetnim instruktorom. Jedan od najbitnijih elemenata taekwondo tehnike je sposobnost da se postigne što veća brzina, te da u izvođenju udarca sudjeluje što veća mišićna masa. Kvalitetno izveden udarac znači da on mora biti probojan, jer u protivnom znači da smo izveli pokret nekog udarca a ne udarac. Test snage nam tako postaje kontrola kvalitete udarca. Naravno, ako netko vježba samo da bi se borio u sportskoj borbi, ta mu probojnost i nije potrebna, ali takav borac se onda i ne može smatrati taekwondo instruktorom u potpunom smislu te riječi.

Testovi snage obavezan su dio ispita počevši od zelenog pojasa, uz naravno, sve veće i veće zahtjeve idući prema višim zvanjima.

Mnogi korejski majstori razvili su prave "specijalke" koje graniče s akrobatikom, lomeći i po nekoliko dasaka različitim nožnim udarcima u skoku, ili razbijajući daske na visinama iznad 2 metra. Osim koncentracije, korektne i gotovo savršene tehnike izvođenja, razbijanje tvrdih materijala pojedinim udarcima zahtijeva i višemjesečne, a ponekad i višegodišnje pripreme.

Ovo navodimo najviše zbog toga da bi neke nestrpljive učenike odvratili od preuranjenih pokušaja i poštedjeli ih ozljeda koje ponekad mogu biti i vrlo ozbiljne.

Krikom, tzv. "kiap" može se postići i više nego što pretpostavljate: prestrašiti protivnika, dobiti na vremenu, izvući maksimum snage iz svojih udaraca ild...

Naime, dok su pete, brid stopala, ili lakat urođeno tvrde udarne površine, za šaku ili brid dlana potrebno je primjenjivati posebne vježbe kako bi se dodatno ojačali do stupnja kada smo u stanju test snage uspješno provesti bez straha od ozljede.

Postoji mnogo različitih vježbi kojima je cilj jačanje različitih udarnih površina, a najčešće se primjenjuju sklekovi na prstima ili na prva dva članka šake, te udaranje u tvrdu vreću i tzv. "makiwaru".

Vrlo je važno da se takve pripremne vježbe provode u duljem vremenskom razdoblju i to kontinuirano. Kao i inače u životu, niti na ovom području ne treba pretjerivati i slijediti različite upute koje su se još zadržale sarno u maštovitim hongkonškim filmovima. S gledišta zdravog razuma, različite vježbe čeličnog dlana i slične, koje možete naći u sličnoj literaturi, nemaju nikakvog smisla i najbolje je da i dalje ostanu u okvirima legende.

Ipak, imajmo na umu da ljudske mogućnosti mogu nadvisiti i naše najsmjelije pretpostavke

Osim snage, lomljenjem različitih dasaka, pridržavanih samo s jedne strane provjerava se fokus i brzina udarca, a promjenom njene visine ili udaljenosti može se provjeravati i domet letećih udaraea ili udaraea u skoku.

U svakom slučaju, testovi snage su nezaobilazna stepenica na putu do formiranja kompletnog Taekwondo sportaša.