Osnovna tehnika

 

Osnovna tehnika

 

Pojam i osnovna podjela

 

Osnovna tehnika čini temelj Taekwondoa. Počinje se vježbati od prvoga dana ulaska u dvoranu, a sastoji se od tri osnovne komponente:

1. stavovi

2. ručne tehnike

3. nožne tehnike i tehnike udaraca u skoku

U početku se počinju vježbati jednostavni stavovi, prenošenje težišta tijela s jedne noge na drugu, te najjednostavnije ručne i nožne tehnike. Daljnjim usvajanjem gradiva uče se sve složenije tehnike, ali se prethodno naučene moraju stalno ponavljati. Već naučena tehnika vježba se do potpunog automatizma. To je vrlo visok stupanj uvježbanosti gdje se u svakoj novonastaloj situaciji sportaš može adekvatno snaći i izvesti udarac ili blokadu bez razmišljanja. Osnovna tehnika mu daje vjeru u vlastite mogućnosti na sportskom, ali i psihološkom planu.

Dogodi se da pojedini učenici nauče nekoliko pokreta i ubrzo steknu uvjerenje da su mnogo naučili. Takvi se učenici nerado "kupaju" u vlastitom znoju. Njima je ponavljanje dosadno i brzo prestaju vježbati. Stoga ih upućujemo na istočnjačku izreku karakterističnu za vježbanje osnovne tehnike: "Treba težiti savršenstvu koje je nemoguće postići". Čak je i tehnički savjetnik bivše reprezentacije Jugoslavije majstor Lee Kwang Bae 9. Dan, na jednom od svojih seminara rekao: "U početku se uče slova, zatim riječi i na kraju rečenice". Tako i u Taekwondou učenici do crnog pojasa uče elemente osnovne tehnike, a nakon cmog pojasa povezivanje osnovnih tehnika u kompliciranije kombinacije".

Osnovna tehnika počinje i završava nakon svakog treninga, a najčešće se vježba u grupi. Može se još vježbati u paru, a također i individualno. U grupi se obično vježba u prazno dok se u paru, osim u prazno, može raditi i s različitim sportskim rekvizitima kao što su npr. fokuseri, vreća, boksačka kruška, punch bool itd...

Osnovnu tehniku čine kombinacije nožnih i ručnih udaraca i blokada, te forme (poomse). Kombinacije se mogu vježbati polako (ako je naglasak na točnosti) i brzo (ukoliko se želi dobiti na snazi i kondiciji). Vježbanje osnovne tehnike vrlo je jednostavno, jer ne zahtijeva nikakvu posebnu opremu, a može se izvoditi i na vrlo malom prostoru.

Iz svega ovoga slijedi da Taekwondo osnove prate sportaša od početka sportske karijere do prestanka aktivnim bavljenjem. Odluči li sportaš nakon duže pauze ponovno aktivno trenirati, dobro naučena osnovna tehnika omogućit će mu brz povratak u formu. Individualno se osnovna tehnika može učiti iz različitih priručnika, ali za ozbiljne rezultate ipak je potreban učitelj.

 

Stavovi

 

Stavovi su važni činilac u vježbanju i temelj su učenja Taekwondoa. Dobro uvježbani stavovi omogućuju borcu bolju pokretljivost i bržu promjenu težišta tijela, što rezultira funkcionalnijom primjenom udaraca i blokada. U bilo kojem stavu potrebno je pravilno rasporediti težište tijela. Kada se kreće vježbajući kombinaciju ili samu borbu, valja biti potpuno opušten i nastojati da se ne "izađe" iz stava, odnosno ne izgubi ravnoteža, jer se time protivniku otvara veća mogućnost za uspješan napad. Stavovi mogu služiti za kretanje naprijed, natrag i u stranu. Što se borac više, brže i mekše kreće u različitim pravcima, to protivniku postaje teža meta, odnosno zahtijeva njegovu veću angažiranost, čime i on otkriva svoje slabosti.

Da bi se zadovoljile tri osnovne komponente stava i kretanja: mekoća, kontrakcija i brzina, potrebno je angažirati cijelo tijelo. Treba nastojati da kralješniea bude uvijek uspravna, a tijelo opušteno. Kontrakcija trbušnih mišića primjenjuje se pri svakoj kretnji.

Da bi se što bolje kretali, stari majstori su proučavali kretanje različitih životinja, posebno tigra, čije je kretanje karakteri- stično za sve navedene komponente.

U početku vježbanja najčešće dolazi do neusklađenosti u pokretima gomjeg i donjeg dijela tijela, tako da borac, kad se kreće, tehnike izvodi preopušteno ili prekruto. Ako se tehnike stalno izvode opušteno, onda su udarci preslabi i nemaju fokus, a ako se izvode prekruto, udarci su spori pa se tijelo prebrzo umara.

Postoje različite vrste stavova; neki se koriste na početku i kraju treninga ili pri izvođenju tehnike i borbe, a neki služe za vježbanje samo ručne ili nožne tehnike. Borbeni stav se koristi u sparingu. Tijelo u tim stavovima može stajati nasuprot protivnika, bočno i u poluprofilu.

 

Ručna tehnika

 

Iako je poznat po razrađenim nožnim udarcima Taekwondo je vrlo bogat i ručnom tehnikom. Za izvodenje ručne tehnike koristi se cijelo tijelo, jer je u tom slučaju tehnika brža i snažnija, a pri tome je utrošak energije minimalan. Pri svakom izvodenju koristi se kontrakcija trbušnih mišića koja je ponekad popraćena kiap-om (poklikom). Završna faza pokreta je samo izvodenje tehnike rukom.

U početku se najčešće događa da učenici vježbaju ručnu tehniku samo pokretom ruke bez kontrakcije. Takva tehnika je slaba; nema fokus i probojnost. Mnogo puta se pokazalo da sportaš male težine s lakoćom probija dasku od 5 i više centimetara. To je upravo zbog toga što se korektnom tehnikom sva težina tijela i brzina pokreta svede na samo jednu točku u djeliću sekunde, što rezultira većom probojnošću.

Ručna tehnika dijeli se na udarce i blokade. Udarci rukama služe za napad na protivnika i zato se koristi čitav ekstremitet (čelo šake, zapešće, dlan, brid dlana, prsti, Iakat i dr .). To su najbrži udarci i koriste se na vrlo maloj udaljenosti za napad u sve dijelove tijela. U samoobrani je dopuštena primjena svih vrsta udarca, dok se u sportskoj borbi boduje samo direktan udarac šakom u tijelo.

 

Ručne udarne površine

 

Na ruci se nalaze mnoge udarne površine, te ovisi o tipu udarca i o cilju koji napadamo, koju od ručnih udarnih površina ćemo upotrijebiti.

Čelo šake se obično upotrebljava za udaranje vrha brade, korijena nosa, slijepoočnice, pleksusa, trbuha, slabina, kičme i sl. Udarna površina su pojačani zglobovi srednjeg prsta i kažiprsta. Prilikom pravilnog formiranja šake stisnuti prsti u odnosu na gornji dio šake trebaju zatvarati kut od 90 stupnjeva, palac mora biti savinut ispod stisnutih prstiju, a cijela šaka , mora biti postavljena ravno u odnosu na podlakticu.

Gornji dio šake se formira isto kao i  čelo šake samo što je udarna površina izmještena na gornjem dijelu šake. Zglobovi kažiprsta i srednjeg prsta i ovdje predstavljaju udarnu površinu, ali u ovom slučaju njihove gornje površine na mjestu gdje se spajaju s metakarpalnim kostima. Ovim udarnim površinama se prvenstveno  napada slijepoočnica, nos i ključna kost.

Bočni dio šake predstavlja mišić na vanjskom bridu dlana, a na ovaj način se najčešće udara u rebra, trbuh i potiljak.

Vanjski brid dlana se formira na način da se ispruži dlan, skupe prsti, lagano savije srednji prst kako bi se izjednačio po visini s prstom prstenjakom, te se savije palac kako bi se mišić smješten na vanjskom bridu dlana što više ukrutio. Ovo je vrlo snažna udarna točka, a koristimo je pri udaranju u vrat, ključnu kost, korijen nosa, rebra i sl.

Unutrašnji brid dlana se formira na isti način kao i vanjski brid dlana s tom razlikom što se palac savija i pripija uz dlan kako bismo oslobodili unutrašnji brid dlana. S ovom tehnikom se napadaju slične točke kao i s vanjskim bridom dlana.

Vrhovi prstiju također mogu biti vrlo efikasne udarne površine, posebno ako gađamo površinom male, ali vrlo osjetljive, vitalne točke kao što su oči, grkljan i sl. Vrhovima prstiju možemo udarati na način da skupimo sve prste kao i kod formiranja vanjskog brida dlana ili da udaramo samo s kažiprstom ili s vrhovima kažiprsta i srednjeg prsta. Također se vrlo efikasno može udarati s vrhovima svih prstiju kad se ovi nalaze pod kutom od 90 stupnjeva u odnosu na dlan ili kad udaramo samo ispruženim palcem.

Lakat je vrlo snažna udarna točka a koristimo ga u bliskoj borbi. Ova udarna točka se formira tako da se podlaktica savije pod kutom od najviše 90 stupnjeva, a može i manjim u odnosu na nadlakticu. Na ovaj način koristimo lakat da bi udarali u pleksus, trbuh, rebra, kičmu, bradu i sl.

Dlan se formira tako da se ispruženi dlan savije što je više moguće prema gore lako da se korijen dlana izboči naprijed što je više moguće. Ovom udarnom tačkom napadamo obično vrh brade.

Zglobovi prstiju također predstavljaju efikasno i precizno oružje kojim napadamo površinski male tačke kao što su slijepoočica, korijen nosa, grkljan, pleksus i sl.

Luk palca i kafiprsta je rjeđe upotrebljavana ali vrlo efikasna udarna tačka za napad na grkljan. Formira se tako da se ispruženi dlan lagano savije isto kao i palac tako da palac i kažiprst čine jedan luk.

 

Nožna tehnika

 

Nožna tehnika se takoder sastoji od udaraca i blokada. Nogu je vrlo teško pretvoriti u funkcionalno oružje, no korejski majstori borilačkih vještina upravo su tome posvetili najviše pažnje. Zato je Taekwondo u svijetu poznat kao borilački sport s najkvalitetnijom, pa ako hoćete, i estetski najljepšom nožnom tehnikom. Iako je mnogo sporija od ruke, svima je poznato da je noga mnogo snažnija. S obzirom na to da se nogama posvećuje posebna pažnja, u napomim treninzima se teži da bude brza gotovo kao i ruka. Iako se može koristiti za napad i obranu s velike udaljenosti, današnjim naprednim tehnikama može se efikasno udarati i s poludistance (domet ruke), a udarci mogu biti vrlo snažni. Kada se nožna tehnika primjenjuje u samoobrani dopušteni su, naravno, udarci u sve dijelove tijela. Zbog svoje snage takvi udarci mogu izazvati lomove kostiju, nesvjesticu, unutarnje ozljede, a ponekad i smrt. U samoobrani, primjeni takvih tehnika pogoduje i faktor iznenađenja, jer napadač ne očekuje protuudarac npr. nogom u glavu, što je za Taekwondo borca sasvim uobičajena stvar .

U sportskoj borbi ne upotrebljavaju se udarci koji se izvode ispod pojasa i udarci koljenima.

Zbog velike snage, udarci se obično testiraju na tvrdim predmetima (daske, crijepovi, opeke itd.).

Nogom se može udarati frontalno (npr. ap ahagi - prednji udarac), gdje se koristi snaga odraza nožnih mišića i rotirajućim udarcima, gdje se koristi rotacija čitavog tijela. Ovi posljednji smatraju se najjačim udarcima, jer se uz težinu tijela u cilj, tj. u točku udaranja, prenosi i moment rotacije.

Udarne površine noge su koljeno, brid stopala, peta, rist, jastučić stopala i cijelo stopalo. Udarac koljenom upotrebljava se isključivo u samoobrani, dok se ostale udarne površine noge koriste u sportskoj borbi, vježbanju tehnike i formi.

 

Nožne udarne površine

 

Vrh stopala se koristi prilikom izvođenja udarca nogom prema naprijed, kružnog i izvinutog udarca nogom. Ovom udarnom površinom obično se gada plexus, genitalije, vrh brade, slijepoočica,potiljak i sl.

Brid stopala je vrlo čvrsta udarna površina, te ju zbog toga borci vrlo rado upotrebljavaju, osobito, kad je potrebno proizvesti jak udarac. Njime se obično udara u slabine, plexus, ispod grudi, ispod pazuha, vrat, bradu i sl.

Peta se može kao udarna površina upotrebljavati na dva načina. Kod različitih tehnika gaženja, koristimo donji dio pete, tj. dio pete s kojim gazimo. Stražnji dio pete se koristi prilikom izvođenja kružnog udarca petom, polukružnog udarca petom, kružnog udarca petom u okretu, polukružnog udarca petom u okretu, udarca petom prema dolje, te udarca petom prema gore. Peta je vrlo tvrda udarna površina i s njom se efikasno može udarati u bilo koju točku na glavi ili tijelu.

Rist stopala je nešto osjetljivija udarna točka, pa stoga ovu udarnu točku koristimo u sportskoj borbi kad na nogama imamo posebne nanožnice ili čvrste cipele. Na ovaj način možemo izvesti udarac nogom prema naprijed i kružni udarac. Ti udarci obično nisu tako probojni kao kad koristimo vrh stopala, ali su zbog položaja stopala i opuštenosti mišića ovi udarci puno brži. Ristom stopala obično udaramo u rebra, potiljak, slijepoočicu i sl.

Bočne strane stopala se koriste češće kao blokirajuće površine, ali se s njima može efikasno i udarati. Ovu površinu koristimo kod vanjskog i unutrašnjeg kružnog udarca bočnim stranama stopala. Ovim udarcima možda nećemo moći oboriti protivnika, ali mogu bitefikasni kao priprema za neki odlučniji udarac. Ovim udarnim točkama najčešće se napadaju vitalne točke na glavi, a rjeđe se udara u tijelo i to u predjelu trbuha i slabina.

Koljeno se vrlo efikasno može upotrijebiti u bliskoj borbi i to na način da udaramo koljenom prema gore ili kružno. Obično ga koristimo za napad na rebra, trbuh, plexus i lice ili bradu.

 

Vitalne tačke

 

Vitalne točke su predjeli čovječjeg tijela gdje se, obično bliže površini, nezaštićeni većim mišićima i kostima, nalaze živci i krvni sudovi ili gdje su smješteni vitalni organi. U stvarnoj (realnoj) borbi taekwondo borac će nastojati udariti upravo u takve vitalne točke. Istočnjačka medicina poznaje 224 točke na kojima se pri tiskanjem mogu postići odredeni efekti bilo borbene ili terapijsko-medicinske prirode. Od tih 224 točke sarno se 69 to- čaka smatra vitalnim. Tih 69 vitalnih točaka nadalje dijelimo na više ili manje vitalne ovisno o efektima koje, djelovanjem na njih, možemo postići. Kroz neke vitatne točke možemo izazvati samo jaku bol ili trenutnu oduzetost nekog organa, dok kroz druge možerno izazvati nesvjesticu, trajnu oduzetost odredenih organa, pa i smrt.